Sigurno bih rekla da smo ljudi koji imaju dušu, mada ne postoji naučni dokaz o postojanju duše, a onda bih ruku stavila na prsa, jer tu smo svi osjetili bol i rekli – “Duša me boli”.
Rekla bih i da smo duhoviti, a da je duhovitost odlika inteligentnih ljudi, pa i da smo inteligentni. Sve bih to rekla, a onda bih pomislila kako baš i nismo takvi, kako smo prgavi, kako znamo biti zli i neumjereni u svojim komentarima.
Možda bih najbolje objasnila život u ovoj zemlji na način da živimo između ekstremnog dobra i ekstremnog zla i tada me baš niko, vjerovatno, ne bi razumio.
Većina ljudi baš i ne razumije naše šale, često surove, ne razumiju naš crni humor, a ponekad je crn da crnji ne može biti.
Ne razumiju ni našu potrebu da za nekog kažemo: “Vidi mu glave?!”, a ni onu: “Srce mi je k'o Trebević”. Neće sigurno razumjeti ni našu potrebu da se narugamo ljudima koje zovemo dijaspora, našim ljudima koji napune gradove u julu i augustu.
Oni su ustvari došli kući
U toku vožnje, čim primijetimo strane tablice, uputićemo vozaču komentar: “A je l’ se to tako u Austriji vozi?”. Narugaćemo se našim ljudima da ovdje dođu da bi otišli kod frizera i popravili zube. Komentarisaćemo na aerodromima velike kofere koje jedva vuku.
Čim vidimo grupu nasmijanih ljudi koji se slikaju ispred Vječne vatre i Sebilja reći ćemo: “Vidi ih, majke ti, što se slikaju?!”, a zaboravićemo da ti isti ljude rade cijelu godinu da bi došli baš ovdje – u svoju zemlju, piše “Al Jazeera“…
Zaboravićemo da su došli svojoj rodbini, prijateljima, roditeljima koji su svake godine sve stariji i stariji. Zaboravićemo da su u tim velikim koferima pokloni.
Zanemarićemo činjenicu da će svoj rodbini napuniti frižidere, a djeci u džep, da roditelji ne primijete, staviti novac za sladoled. Nećemo pomisliti da su oni, ustvari, došli kući. Prvih nekoliko dana posvetiće svojim porodicama, pa će se javiti nama svojim prijateljima i nikada, baš nikada, neće dopustiti da im mi platimo kafu.
Izvor: Haber.ba
(1126)