Podatak da odlazeća crnogorska vlast koristi sve smicalice da ne donese konkretnu i operativnu odluku o pridruživanju Crne Gore sankcijama EU protiv Ruske Federacije iznenađuje samo neinformisane.
Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
“Marijupolj je nova Gernika”, pisalo je na jednom od plakata, tokom protesta koje građani Cetinja ogranizuju već više od mjeseca dana – još od prvog dana ruske agresije na Ukrajinu.
Ne postoji rečenica koja bolje opisuje tu tragediju na jugoistoku Ukrajine, đe su čitave oblasti jedan grada, sa preko 430.000 (predratnih) stanovnika, sravnjene sa zemljom.
Razmjere i dužina kampanje razaranja su takve da nema nikakve dvojbe, niti sumnje, što su bile namjere agresora. Niti se taj zločin, u modernom dobu – od satelitskih snimaka, do neposrednih svjedočanstava – može sakriti. Laž kako su Ukrajinci bombardovali sami sebe više ne pominju ni najzagriženiji Putinovi vjernici.
Tragična istina ućutkala je i plaćene propagandiste, koji su se, pred očevidnim i neporecivim teškim zločinom, povukli na “rezervne položaje” – na druge obmane i spinovanja, kako bi pokušali da sakriju kolosalnu i istorijsku bijedu i sramotu ruske povijesti.
Epoha koju živimo – sa sveprisutnim medijima i društvenim mrežama – je efikasna, bez obzira na sva ograničenja i prepreke, uključujući i lažne vijesti, u obavještavanju i o tom teškom ratnom zločinu, za koji će biti prilike, neizbježno, da se precizno i dokumentovano utvrdi da li ima i karakteristike zločina protiv čovječnosti i genocida. Za sada – bar možemo saznati što se dešava, ako već ne možemo da spriječimo. A pošto znamo – imamo obavezu da jasno i nedvosmisleno osudimo.
Poređenje sa Gernikom, baskijskim gradićem u provinciji Biskaja, koji je 26. aprila 1937. razoren do temelja od strane nacističke Luftvafe – koja je, pomažući frankiste, zapravo vježbala ono što će raditi samo dvije godine kasnije u Drugom svjetskom ratu – je najlapidarniji i najpregnantniji izraz za zločinačko i ničim izazvano razaranje i ubijanje nedužnih. To je pravo poređenje, to je istinita osuda ubijanja Ukrajine: Marijupolj je nova Gernika.
To poređenje – u svojoj direktnoj simbolici – jasno ukazuje na pravu prirodu, namjere i posljedice ruske invazije na Ukrajinu. Ono, takođe, pokazuje da se i u istinskoj građanskoj Crnoj Gori prepoznaju one vrijednosti i istine na kojima su sazdani najljepši pasaži crnogorske istorije, naše borbe za slobodu i pravdu, naša solidarnost sa zemljama i narodima čiji je opstranak doveden u pitanje.
Što, nažalost, ne pretpostavlja istovjetnu reakciju na strani crnogorske vlasti. Da ne ponavljamo nemušta i neiskrena saopštenja visokih zvaničnika crbogorske Vlade – jer oni čak ni to ne zaslužuju.
Podatak da odlazeća crnogorska koristi sve smicalice da ne donese konkretnu i operativnu odluku o pridruživanju Crne Gore sankcijama EU protiv Ruske Federacije iznenađuje samo neinformisane. Podatak da je Crna Gora, još uvijek, jedina saveznica u NATO koje ne daje konkretan doprinos – ma koliko bi taj doprinos mogao biti skroman – posljednji je dokaz, u dugom nizu loših, gorih i najgorih primjera, da je “prva demokratska Vlada” iskreno anti-evropska i anti-atlantska.
Citati posljednjeg nastupa tehničkog premijera Krivokapića u Sofiji su tako sramotni da je i citiranje njegovih “definicija” rata u Ukrajini mučno. Transfer blama, kako se to moderno kaže. Da nema jasnih i odgovornih nastupa i izjava predsjednika Đukanovića, crnogorska zvanična komunikacija povodom ruske agresije na Ukrajinu bi bila svedena na tlapnje o tome da se svrstavamo uz evro-atlantsku zajednicu – jer se “moramo svrstati”?!
Zato slogan sa Cetinja – kao, uostalom, i sve poruke koje su aktivisti i građani Crne Gore, u mnogim našim gradovima, poslali Ukrajini i svijetu (uz saopštenja i stavove građanskih političara i stranaka) – ostaju kao svjedoćanstvo da je Crna Gora, ipak, pravilno razumjela ono što se dešava u Ukrajini.
Onaj dio političkog spektruma u našoj zemlji (uz, ne ih smijemo zaboraviti, Crkvu Srbije i njene reprezente u Crnoj Gori), kojima je mrzna nezavisnost Crne Gore, baš kao i naše članstvo u Alijansi, ostaju na pozicijama na kojima su bili i kada su naše Gernike u pitanju – kako istorijski, one iz 1918-1921, tako i u savremenom dobu, one iz tragičnih jugoslovenskih ratova devedesetih godina prošlog vijeka.
Političke podjele u Crnoj Gori, zato, idu linijom koja se istorijski proteže na tragedije i zločine, od onih domaćih i bliskih, pa sve od onih geografski dalekih, ali zajedničkih po svojoj pravoj prirodi i po našem interesu da ih ne relativizujemo, ne banalizujemo i da ne dozvolimo da budu uključene u lažnu priču o potrebi tzv. “nacionalnog pomirenja”.
Sa teorijama i politikama podrške i apologije zločina nema pomirenja, niti ga smije biti.
Zato mi je posebno drago, a i lijepa je koincidencija, što će ovih dana, kao rezultat naše zajedničke ideje iz novembra prošle godine i kao poklon mog baskijskog prijatelja Mikela Burzako Sampera, na Cetinju biti zasađena mladica “Drveta iz Gernike” (Gernikako Arbola), koje je svjetski poznati simbol slobode.
Nadam se da će brzo doći dani, da nam naši ukrajinski prijatelji donesu omlad nekog drveta iz Marijupolja, kojem je takođe mjesto na Cetinju, baš pored drveta iz Gernike. Zamolićemo našeg prijatelja, ukrajinskog diplomatu, ambasadora Oleksandra Levčenka, da upravo on to učini.
Jer – Marijupolj je nova Gernika. A Cetinje i Crna Gora vole i poštuju slobodu.
(Gradski.me)
(0)
