“A Mićo Šušnica, veliki čovjek, bio je stub onog što se zvala Šeher Banjaluka i njegovim ubistvom počelo je ubijanje grada.”
Banjalučki kolumnista i publicista Dragan Bursać napisao je javnu poruku svom sugrađaninu u i prijatelju Srđanu Šušnici.
Prenosimo je u cijelosti:
“Mom prijatelju Srđanu Šušnici,
Na današnji dan, prije tačno tri decenije, Karadžićevi četnici su ubili banjalučkog inspektora Miodraga Miću Šušnicu.
Boris Potočnik će zapisati:
‘Miću su ubili desetog aprila devedeset druge, pred kajakaškim klubom, u kafiću na spratu. Trojica, bijeli fijat Uno, crvene beretke, paravojne srpske odbrambene snage.
Danas slobodno hodaju gradom. I njihovi nalogodavci, organizatori i saučesnici. Drže govore i kandiduju se na izborima. Tužilaštvo šuti iako je slučaj policijski rasvijetljen.’
A Mićo Šušnica, veliki čovjek, bio je stub onog što se zvala Šeher Banjaluka i njegovim ubistvom počelo je ubijanje grada. Banjaluka je u tri decenije urbicidom svedena na mentalnu i ideološku palanu, pretijesnu za sve što je drugačije od četništva.
Ali neću o tome. Ovaj post je posvećen Mići, ali još više njegovom sinu Srđanu, mom prijatelju i saborcu.
Čovjeku koji je imao petlju da tačno i kristačno jasno dešifruje bolest nacionalizma od koje je obolio i grad i poluljudi u njemu.
I zbog ljudskosti i zbog dijagnoze koju je postavio čaršiji, ne živi više u Banjaluci. Ova naseobina danas ne prašta istinu.
A mislim da je baš sada, svojim duhom i očevom hrabrošću tu, važniji nego ikad.
Srđan, taj sin Mićin, a moj prijatelj, kazaće u jednoj svojoj priči:
‘Te 92. nestalo je pola mog razreda… a tih godina i pola moje Banjaluke… Sumrak rata je počistio ulice, naselja, sela, sjećanja… I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju prodati priču da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život… nikada nisu ni postojali. I da je ovako bolje…’
Danas sjedim sam, ogoljen, gledam Vrbas, čujem kako pupi odsjaj grana u zelenoj vodi. Pogledam put neba, rastvorilo se i plavetnilo zadnje svjetlosti obasaja mi lice. Treba mi i Mićo i Srđan!
A gore sa nebesa, posmatra Mićo svog sina Srđana i zna da je vaspitao Ljudinu.
I ja se nadam da će Banjaluka, makar malo mojim radom, biti opet Srđanov grad, ponajviše Srđanov grad i da ćemo zajedno prošetati ulicom koja nosi ime njegovog ubijenog oca Miodraga.
Eto, to bi bio početak vraćanja u život onoga što se nekad zvalo Šeher Banjaluka. I sve mi se čini da smo bliže tome nego ikad, koliko god to apsurdno zvučalo.
Trideset godina je prošlo, vrijeme je da se izađe iz začaranog kruga i da se kaže-DOSTA JE!
Zbog Miće, zbog Srđana, zbog 75 hiljada protjeranih ljudi, zbog palanke koja je nekad bila grad. A najviše zbog samih sebe”, napisao je Bursać.
(SB)
(250)
