Duško i Slavica Jovanović, roditelji Ninoslava Jovanovića koji je 20. decembra prošle godine u Brzom Brodu kidnapovao dvanaestogodišnju Moniku Karimanović odlučili su da otvoreno progovore o mukama koje imaju sa svojim sinom.
Uglas govore da su pokušavali da mu pomognu, da su za njega sve učinili da bi mu priuštili normalan život nakon svakog izlaska iz zatvora, ali da su i sami bili njegove žrtve, te da su strahovali od onoga što je bio spreman i njima da učini.
– On je liječen na psihijatriji kad je imao samo godinu dana, bio je dva puta u Psihijatrijskoj bolnici u Gornjoj Toponici. Borili smo se do njegove četrnaeste, petnaeste godine, davali smo mu lijekove. Kad sam počela da ih nalazim na podu dok sam usisavala kuću, shvatila sam da on ne želi da se liječi – priča kroz suze Slavica.
Ona čak priznaje da bi joj lakše bilo da joj je sin mrtav.
– Lakše bi mi bilo da je u grobu, odeš na groblje iskukaš se i kraj. Najteže je žaliti živog, jer je on za nas mrtav – zaključuje očajna žena.
Ninoslavov otac Duško dodaje da ni najgorem neprijatelju ne bi poželio muke koje su oni prolazili, a koje ih i dalje muče.
– Otišao je od kuće 26. juna, prijavio sam njegov nestanak 6. jula baš zato što sam strahovao da će da naudi nekom nedužnom djetetu. Policija je dolazila, ali su nam objašnjavali da ne mogu da ga gone jer nije počinio krivično djelo. Kad smo čuli za tu djevojčicu, užasnuli smo se, mnogo nam je bilo žao djeteta i njene porodice. Laknulo nam je donekle kad je mala Monika nađena, a još više kad je uhvaćen. Od njega smo digli ruke, ali zbog djeteta smo htjeli da precrknemo. Čuo sam da su ga komšije prijavile, pozvao sam ih telefonom i rekao im: “Mnogo vam hvala što ste zvali policiju, da se i mi jednom smirimo” – priča vidno uzbuđeni čovjek.
(881)
