PIŠE: DAMIR PILIĆ
Rat u Ukrajini postao je jedina vijest u svijetu. Među ostalim, grozničavo se traže povijesne analogije s ovom situacijom, ali one su uglavnom prvoloptaške i stoga neupotrebljive.
Na Zapadu se tako vuku paralele između ovogodišnjeg Putina i Hitlera iz 1939., a u Hrvatskoj se još dodaje usporedba s Miloševićem iz 1991. godine.
Problem takvih analogija – baziranih na zavodljivim površinskim sličnostima – jest u tome što promašuju stvarne uzroke ukrajinske krize koja je dovela do ruske agresije, a bez uočavanja dubinskih uzroka ovog rata nemoguće je doći do mirnog rješenja.
Jer, kako uočava naš politolog dr. Dejan Jović, ovo zapravo nije rat Rusije protiv Ukrajine, već nešto puno veće:
„Ovo je zapravo napad na Zapad, ovo je (ruska) osuda cjelokupne zapadne politike od kraja Hladnog rata do danas i mislim da je smisao pokazati Zapadu da je taj period u povijesti završen”, rekao je dr. Jović za Televiziju N1.
Stoga, da bismo došli do solucije koja bi mogla spriječiti rat puno širih razmjera, od presudne je važnosti razumjeti stvarne Putinove motive da napadne Ukrajinu. Umjesto njemačkog kancelara Adolfa Hitlera i srpskog vožda Slobodana Miloševića, u tome nam puno više mogu pomoći vođa SSSR-a Josif Visarionovič Staljin i nekadašnji izraelski premijer Levi Eshkol.
Naime, ruska agresija na Ukrajinu očiti je izdanak vojne doktrine „preventivnog rata”, a to ni Hitleru ni Miloševiću nije bila motivacija za pokretanje ratova. Ali jest Staljinu i Eshkolu.
Muke po Staljinu
Finske muke s boljševičkom Moskvom počinju uoči Drugog svjetskog rata. Godina je 1939., Hitler je već napao Poljsku, a Moskva i Helsinki vode dramatične pregovore.
Kako je tadašnja sovjetsko-finska granica na Karelijskom tjesnacu bila tek 30-ak kilometara udaljena od Lenjingrada (današnji Sankt Peterburg), Kremlj je strahovao da će Njemačka napasti Lenjingrad i SSSR preko teritorija Finske (kao što je Rusija uoči agresije na Ukrajinu mjesecima od Zapada tražila sigurnosna jamstva da ih SAD i NATO neće napasti preko teritorija Ukrajine), pa u jesen 1939. Staljin traži od Finske da pristane pomaknuti granicu još 25 kilometara dalje od Lenjingrada.
Baš kao što ruska agresija na Ukrajinu za jedan od ciljeva ima pomaknuti granicu razgraničenja na Donbasu još dalje od Donjecka i Luganska, odnosno od ruskih granica.
Moskva te 1939. zauzvrat nudi Fincima veliki dio Karelije, ali vlada u Helsinkiju odbija tu teritorijalnu razmjenu, pa Staljin napada Finsku. Oružani sukob vodi se od 30. studenoga 1939. do 12. ožujka 1940., na temperaturama i do minus 40 stupnjeva, te je poznat kao Zimski rat.
Iako su sovjetske snage na papiru bile mnogo nadmoćnije – kao sada ruske snage u odnosu na ukrajinske – Finci su pružili neočekivano snažan otpor, koji se produžio na preko tri mjeseca. Pomogle su im brutalne Staljinove čistke tokom 1937. i 1938. godine, u kojima je pogubljeno 80 posto najvišeg komandnog kadra Crvene armije, što je srozalo njezinu moć.
Rođen u Lenjingradu
Tek kad su novoubačene sovjetske divizije počele brzo napredovati prema Helsinkiju, Finska je pristala na mirovni sporazum kojim joj je SSSR uzeo 10 posto teritorija. Upravo je taj teritorijalni dodatak iz 1940., stečen preventivnim napadom na Finsku – čime je linija obrane Lenjingrada pomaknuta u dubinu – omogućio Crvenoj armiji da izdrži strahovitu trogodišnju opsadu Lenjingrada, koju je Hitler započeo samo 18 mjeseci nakon Zimskog rata.
Pokazalo se da je taj preventivni rat s Finskom – koji je tada koštao Moskvu međunarodnog ugleda – uvelike pomogao SSSR-u da se obrani od Hitlerova napada i sačuva Lenjingrad, te da u ostatku rata pruži presudan obol za pobjedu saveznika nad Trećim Reichom, čime je spašena čitava svjetska civilizacija. Upitno je bi li to SSSR bio u stanju da je Lenjingrad pao već 1941. godine.
A Vladimir Putin rođen je – u Lenjingradu. I sigurno je zarana čuo priče o preventivnom ratu koji je spasio SSSR – posredno možda i čitav svijet – od potonje propasti.
Valja dodati da su Finska i SSSR već 1948. u Moskvi potpisali Sporazum o prijateljstvu koji je bio temelj finsko-sovjetskih odnosa sve do raspada SSSR-a.
Moskva je tim sporazumom htjela zaštititi svoj sjeverozapadni bok, odnosno odvratiti zapadne sile od napada na SSSR preko finskog teritorija – baš kao što rusko inzistiranje na vojnoj neutralnosti Ukrajine ima za cilj zaštitu zapadnog boka Rusije, odnosno odvraćanje zapadnih sila od napada na Rusiju preko ukrajinskog teritorija.
I tu dolazimo do ključne razlike, koja je u konačnici i dovela do aktualne agresije Moskve na Kijev. Za razliku od tadašnjeg finskog vrha, koji se službeno obavezao da neće ulaziti u zapadne vojne saveze – čime je Helsinki zauzvrat dobio političku neovisnost od Moskve i desetljeća mira & prosperiteta – današnji ukrajinski vrh takav je sporazum s Moskvom odbio, pa sada u predvorju stvarnosti cupka Treći svjetski rat.
Kako je Finska tim sporazumom iz 1948. zajamčila Moskvi da neće ulaziti u NATO – odnosno da finski teritorij neće biti korišten za napade trećih zemalja na SSSR – Moskva nije ometala finsku želju da kao liberalna demokracija zadrži veze sa Zapadom. Tako Helsinki nije morao ući u Varšavski pakt, te je uspio sačuvati nacionalnu suverenost.
I nakon raspada SSSR-a Finska je zadržala pragmatičan odnos s Moskvom, pa je 1995. ušla u EU, ali nikad u NATO, shvaćajući da bi ugrožavanjem odnosa s Rusijom najviše ugrozila samu sebe.
Sada se čuju glasovi da bi zbog ruske agresije na Ukrajinu i Finska i Švedska uskoro mogle pristupiti NATO-u, no Rusija je već najavila da bismo u tom slučaju dobili nove ukrajinske scenarije.
Otpor skršen u šest dana
Skačemo u 1967. godinu, pravac Bliski Istok: sredina je svibnja, a izraelske službe uočavaju da Egipat gomila vojne snage na Sinajskom poluotoku (kao što je Ukrajina lani gomilala trupe na crti razgraničenja u Donbasu), a krajem svibnja Jordan i Egipat potpisuju vojni sporazum (što je usporedivo s javnim američkim podržavanjem budućeg ukrajinskog članstva u NATO-u).
Stoga izraelski obavještajci procjenjuju da neminovno predstoji napad arapskih zemalja na Izrael (s ciljem vraćanja teritorija koji je Izrael osvojio u ratu iz 1948.), kao što su Rusi sad očito procijenili da je u bliskoj budućnosti neminovan bilo ukrajinski napad na Donbas (s ciljem vraćanja teritorija koji su separatisti osvojili u ratu iz 2014.), bilo američki ili NATO napad na Rusiju s ukrajinskog teritorija.
Otuda početkom lipnja 1967. izraelski vrh zaključuje da napad na svoju zemlju mogu izbjeći samo preventivnim napadom na arapske susjede, te premijer Levi Eshkol donosi odluku o napadu na Egipat, Jordan, Siriju i Irak.
Tada, prije 55 godina, otpor arapskih zemalja skršen je u samo šest dana, već do 10. lipnja, nakon što su ostale bez 400 aviona i preko 20.000 vojnika (izraelska vojska imala je oko 700 mrtvih). A Izrael se tim ratom opet proširio: od Egipta uzima Gazu i Sinajski poluotok, od Jordana Istočni Jeruzalem i Zapadnu Obalu, a od Sirije Golansku visoravan.
Iako brojne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a od Izraela traže da se povuče s okupiranih teritorija, Izrael će jedino 1982. Egiptu vratiti Sinaj (u zamjenu za egipatsko priznanje Izraela), te će se 2005. povući iz Gaze (koja će ostati pod izraelskom blokadom), dok su Istočni Jeruzalem, Zapadna obala i Golanska visoravan i danas pod kontrolom Tel Aviva.
Crvene linije u grlu
Kao i SSSR-u, i Izraelu se taj preventivni rat isplatio, u smislu vlastite sigurnosti: iako su arapski susjedi i kasnije pokušavali – ratovima i intifadama – povratiti izgubljene teritorije i ugroziti hebrejsku državu, ona je stekla takvu vojnu prednost da su svi ti pokušaji ostali uzaludni.
Kakve su bile reakcije Zapada na taj izraelski „preventivni napad” na četiri arapske zemlje? Nije da su posve izostale: Francuska je blokirala dogovorenu isporuku naoružanja, uključujući već dovršene ratne brodove i borbene avione, jer nije htjela ugroziti svoje odnose s arapskim svijetom. I to je bilo sve.
Izraelskog premijera Levija Eshkola nitko na Zapadu nije tada nazvao „novim Hitlerom”, a stotine tisuća arapskih izbjeglica nisu previše dirnule zapadne čelnike. Izrael je ostao uvaženi član međunarodne zajednice, koja je pokazala razumijevanje za njegove sigurnosne „crvene linije” i nije mu uvodila nikakve sankcije.
Međutim, 55 godina kasnije, kad su na dnevni red došle ruske „crvene linije”, pokazalo se da ih Zapad ignorira, pa su ih Rusi odlučili sami uspostaviti, na najbrutalniji mogući način, tako da će sada crvena linija od ljudske krvi trajno mapirati i Ukrajinu i Europu, a možda i šire od toga.
(Slobodna Dalmacija)
(1)
